Monografija

Što sad reći o tih proteklih dvadeset i pet godina? Čestitke nam stižu sa svih strana. Dobrim dijelom su to čestitke na tome što smo uopće opstali i preživjeli kao kompanija sve ove godine, okruženi surovom hrvatskom ekonomskom realnošću, podebljanom raznoraznim lokalnim, regionalnim i globalnim krizama. Jesmo li mi krivi što su neki sumnjivi tipovi uvaljivali desecima tisuća lakovjernih američkih siromaha “subprime” kredite za nekretnine, za koje je jednima i drugima odmah bilo jasno da ih se neće moći vratiti? Naravno da nismo.

Nismo krivi niti za pad Berlinskog zida, niti za to što je Sir Tim Berners-Lee izumio internet. Ok, ok, ne baš internet, ali barem World Wide Web… I jedan i drugi povijesni događaj dogodili su se upravo te 1989. godine kada smo odlučili osnovati zanatsku radnju “Perpetuum” u šupi na Pantovčaku. 

Odvjetnika kojega smo angažirali da nam “sredi papire” angažirala je Bornina mama. Mi smo samo znali da se zove “Nikica”. Razvukao se taj njegov posao, mi smo bivali sve više i više frustrirani što “papiri” nikako da se srede, naša zanatska radnja nikako da krene s poslovanjem, i sve to predugo traje. 

Jednoga dana, već bijesni od nestrpljivosti, otišli smo kod Nikice u ured i lupali po stolu zahtijevajući da se naša zanatska radnja konačno već jednom otvori! Nismo bili pravnici po struci ali čitali smo tih dana u novinama da neki novi propisi nalažu administraciji da riješi zahtjeve poput našega u roku od dva tjedna, a taj se naš zahtjev kod Nikice kiselio već duže vrijeme. 

Nikica je konačno riješio papire i mogli smo početi s radom. Njegov je ured, usput rečeno, bio u Kačićevoj ulici, taman preko puta kafića “Hennesy”. Nismo tada niti slutili, golobradi naivci kakvi smo bili, tko je zapravo Nikica i koliko je važno to što je njegov ured bio tu u Kačićevoj. Nismo znali niti tko su “dečki iz Hennesya”. Nakon početka rada žurno smo potražili nekog drugog odvjetnika.

Kojih godinu dana kasnije već smo se prebacili iz šupe na Pantovčaku u puno ljepši prostor na Kozarčevim stubama, nedaleko kuće u Kozarčevoj ulici u kojoj će puno godina kasnije policija kod bivšeg premijera naći neslućenu količinu umjetnina zakvačenih od poda do stropa. Otvorili smo jednoga jutra novine, bilo je to devedesete godine, i imali što za vidjeti. Nikica! Naš Nikica - u golemom članku o restrukturiranju INA-e. Nikica Valentić, po čijem smo stolu nepunih dana prije bijesno lupali, postao je predsjednik uprave INA-e! Poučak - nemoj ljudima bijesno lupati po stolu, nikad ne znaš kamo će ih sudbina odvesti… 

Mogli bismo sada do iznemoglosti, poput “Broja jedan” iz Alan Forda - omiljenog stripa naše generacije - prepričavati anegdote iz prošlosti. 

Nije tako loša ta naša prošlost. Sudjelovali smo u svim ključnim tehnološkim promjenama i tranzicijama. Razvlačili smo mreže i konfigurirali Novell NetWare servere kad su bili “zlatni standard” umrežavanja. Bili smo pioniri distribucije pravog, legalnog softvera na prostorima bivše države, zajedno s prijateljima iz nekoliko slovenskih poduzeća koji su u isto vrijeme krenuli u te nezahvalne projekte. Prva e-commerce transakcija u kojoj su svi elementi sustava bili u Hrvatskoj, od samog web dućana pa do naplate, bila je naših ruku djelo, uz odličnu suradnju s kolegama s FER-a i CARNet-a. Kupac je bio tadašnji ministar znanosti, prof. Ivica Kostović, a kupio je “Veliku knjigu o World Wide Webu” koju su napisali Dragan Petric i Dario Sušanj, a za koju je predgovor napisao naš Ivo Špigel. 

Koliko god smo skloni uz hladnu pivu ili čašu vina zaroniti u nostalgiju prošlosti, još više od toga nas zanima budućnost. 

Budućnost koja je neposredno pred nama kaže da ćemo dio svojih resursa, dio vremena naših iznimno talentiranih inženjera, sistemaša i arhitekata posvetiti i razvoju softvera, a ne samo projektima koje od nas naručuju naši vjerni korisnici. Znamo da neće biti lako ali vjerujemo da smo prokljuvili neke ideje i inicijative koje će opravdati taj dodatni napor.

Budućnost nas vodi i na neka strana tržišta kojima se nismo niti približno dovoljno posvetili do sada. Svemu su tome, dakako, krivi naši korisnici a ne mi. Oni su ti koji od nas traže sve više i više i ostavljaju nam jako malo prostora za disanje za nužan iskorak prema svijetu. 

Veliki problem budućnosti jest što iz nje ne možemo izvlačiti anegdote i priče, onako kako to činimo s prošlošću. Sve te anegdote i sve te priče tek su pred nama.

Ono što možemo je reći “Hvala”. 

Hvala svim današnjim i bivšim članovima Perpetuumovog tima koji su tokom ovih 25 godina ugradili svoje znanje, trud i iskustvo u razvoj našeg poduzeća. Hvala i njihovim obiteljima što imaju strpljenja kada posao traži da se ostane duže u uredi ili zapne preko vikenda.

Hvala svima bez čijih profesionalnih usluga ne bismo mogli poslovati - bankarima, odvjetnicima, kuharicama, konobarima, dostavljačima koji nas hrane, dizajnerima, marketingašima. službenicama agencija, uprava i ministarstava kojima predajemo izvještaje i od kojih dobivamo sve moguće i nemoguće potvrde.

Hvala kolegicama i kolegama iz naše industrije na zajedničkom, ponekad i frustrirajućem naporu da unaprijedimo poslovno okruženje i poguramo gospodarstvo i državu prema nekom svijetlom cilju e-svega. Iako nam taj cilj stalno izmiče, malo po malo sve je više toga “e” pa je i nama i našim korisnicima život utoliko lakši i ljepši.

Hvala tehnološkim partnerima, globalnim softverskim gigantima koji ulažu u razvoj platformi na kojima baziramo naša rješenja i zajedno s nama grade tržište u ovom malom kutku jugoistočne Europe, nevidljivom na radarima njihovih kvartalnih izvještaja.

I, konačno, hvala našim korisnicima! S nekima se družimo odnedavno a s nekima smo zajedno proživjeli i više od dvadeset godina. Oni su ti koji svaki dan stavljaju kruh na stolove naših obitelji, a to što nam ostaju vjerni govori nam da to što radimo radimo dobro. 

Dvadeset i pet godina prošlo je začas. Još samo malo i eto nam 2040. godine i 50 godišnjice poslovanja. Taj će uvodnik, zacijelo, pisati i potpisati neka nova generacija Perpetuumovaca!